UVODNIK UBIQ-a Br. 17

Dužni smo, sviđalo se to nama ili ne, na početku jednu ispriku: broj 17 poprilično kasni. Najveća krivnja za to na onom je dijelu uredničkog dvojca koji počinje sa Ž, a isprike su (da citiram što je o njima rekao Oliver Stone u Platoonu kao … znate već. Svatko ih ima. Poslovne obveze, obiteljski razlozi, ali i nešto o čemu ćemo više kasnije.

Uvodnik nastavljamo tužnom viješću. U listopadu 2015., sa samo trideset godina, zauvijek nas je napustio Radoslav Slavnić, autor dviju izvrsnih priča objavljenih u našem časopisu: “Tkivna” (broj 16) i “Oprost i šest suprotstavljenih P” (broj 15). Rođen 1985. u Sremskoj Mitrovici, Radoslav Slavnić bio je glazbenik (frontmen rumskog sastava i pisac koji je fantastične priče objavljivao u brojnim zbirkama i časopisima. Samostalne su mu knjige zbirka priča Svetlost na kraju ulice Nemezis. Njegovim preranim odlaskom izgubili smo izvrsnoga pisca pred kojim je mogla biti velika budućnost.

Da se vratimo na isprike. Jedan od razloga zašto je uređivanje ovog broja trajalo bilo je nezadovoljstvo pristiglim materijalima. Iako kvantiteta ovog puta nije bila problem (nadamo se da će i dalje biti tako), u jednom smo trenutku bili ne baš presretni onime što dobivamo za Ubiq. I dalje osjećamo odmak od prave znanstvene fantastike, iako znanstvenofantastičnih priča, srećom, još imamo (Brozović, Barišić, Satarić, Gluščić, Pavlović, Šarčević, Žiljak, Becić). Kao da se većina autora s gotovo pa mazohizmom zatvara u memljive ćelije ovih naših stvarnosti što nam ih nameću korumpirani i nesposobni političari i njihovi korporacijski gospodari, a koji sad već bezobrazno odbacuju čak i onaj privid demokracije sadržan u izbornom cirkusu. Tim smjerom pogotovo idu horori i ono što se može nazvati pomaknutim stvarnostima (Robnik, Pilić, Janjanin, Ivanišević, Juričić, Milić, Mišić, Petrović, Marciuš). Konačno, se u pričama u značajnoj mjeri svodi na neki specifični oblik ispričane, da ne kažemo prepričane bajke (Nikolić, Obradović, Stojanović, Zmajoki). Ne želimo time reći da su novele slabe (nemamo strpljenja za slabo!), ali nekima bi trebalo još malo promišljanja, možda drugačiji autorski pristup, drukčija točka gledanja, u nekim slučajevima i definiraniji krajevi, a nadasve aktivniji pristup svemu onome što nas okružuje, svijetu i vremenu na kojem i u kojem živimo i gorućem pitanju kako da ih promijenimo… Međutim, Ubiq se sastavlja iz onoga što pristigne (nije uzalud njegovo prvo godište rađeno pod egidom “Održivi razvoj”) ili ga nema, pa smo ipak – sigurni u to da i dalje održavamo visok nivo proze – morali nadvladati naše nezadovoljstvo i napraviti odabir kakav je pred vama.

Također žalosti to što su nas neki autori, čijim smo se novelama u sad već sedamnaestbrojnoj povijesti veselili, pomalo zapostavili. Raduju nova imena, ali žalosti nestanak starih. Što rade, gdje su? Evo ih – pišu romane! Godina 2015. definitivno je godina romana. David Kelečić objavio je Dublje od bezdana, Iva Šakić Ristić Prolaz za divljač, Danijel Bogdanović Noćni vlak za Dukku, a Milena Benini Da en i Prodavača snova, s tim da Bogdanovićev roman i Beninin ]Prodavač snova svojim opsegom (500, odnosno 600 stranica) ozbiljno konkuriraju za “raosovsku” titulu “romana pune duljine”. Onaj dio uredničkog dvojca Ubiqa koji počinje na Ž objavio je pak omladinski roman Zagonetka Zmajskih otoka. Milena Benini postigla je romanom Svećenica mjeseca (koji već ima i nastavak, Da en značajan uspjeh: prvi je to fantazi roman koji je bio finalist natječaja T-portala za najbolji roman. Luka Bekavac pak, pisac s ruba kako mainstreama tako i znanstvene fantastike, objavio je treći roman, Policijski sat, a prva dva – o kojima smo objavili važan esej u 14. Ubiqu – priskrbila su mu ove godine i Nagradu Europske unije za književnost (EUPL). Za prave osvrte na ove romane, nažalost, malo ćemo se načekati: već godinama ne uspijevamo doći do nikoga tko bi pratio produkciju, a od ostatka ostataka naše književne kritike hrvatska znanstvena fantastika može tradicionalno očekivati šutnju na granici s omertom. I tako nam ostaje da gledamo kako se kvalitetni pisci bore za svoje mjesto u nakladama od par stotina primjeraka, čije je objavljivanje i plasman do sada (a od sada ćemo tek vidjeti!) ovisilo o raznim oblicima državne potpore, da bi se konačno našli suočeni sa zidom šutnje, ili možda tu i tamo simboličnim kimanjem glave, kao da se netko na trenutak sjetio da u nas već desetljećima postoji i održava se, svima i svačemu usprkos, žanr spekulativne književnosti.

Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak, prosinca 2015.