I noćas ću se, kao i
svake noći, uspeti do raskrsnice da te tamo dočekam. Možda ćeš
stići večeras, a
možda sutra. Ko zna? Možda za neki mesec ili
godinu? Ne znam, ali osećam u kostima, u krvi i u tetivama da ćeš
jednom ipak doći.
Kad – tad.
Kao maloj, tata mi je
čitao priču koja govori o raskršću kao o čarobnom mestu. Mestu
gde se čuda događaju. Mestu gde reč “nemoguće” ne postoji.
Ali sada, odavde, iz skloništa u šikari, vidim samo pusto i
mesečinom obasjano parče kamena kojim su nekada ljudi prolazili.
Pa ipak, kadkad poželim
da verujem u čuda. Hoću da verujem da ćeš se vratiti upravo ovuda
i upravo noćas.
I biće isto kao i svake
druge noći.
Izjutra ću se sa prvim
zracima sunca vratiti u našu kolibu i po ko zna koji put iznova
čitati tvoja pisma i tvoje beleške. Preturaću malo po svim onim
zaboravljenim drangulijama i zaspaću proučavajući tvoje požutele
fotografije. Posle ću izaći u baštu, malo poraditi, pa ću
pokupiti povrće za ručak. Skuvaću ga, najesti se, pa ću ponovo
zaspati čekajući noć.
I biće isto kao i
svakog drugog dana.
U očvrsloj glini iznad
kolibe još uvek su ucrtani tvoji tragovi. Zašto li si otišao po
onoj kišurini? Zar nisi mogao sačekati sunce? Ne znam i možda
nikada neću saznati.
I ne moram znati. Nije
mi važno. Bitno je da ćeš se vratiti.
U poslednje vreme sam
sklona da poverujem kako je ova naša raskrsnica ukleta. Retki su
prolaznici, a i oni koji njome prođu ludi su i ubogi. Ostajem u
skrovištu sve dok se ne izgube u tami, ali ponekad se zaustave i
mogu da ih vidim. Sasvim obični ljudi. Neki od njih su naočigled
bolesni, samo što se nisu prevrnuli, dok su neki nedodirnuti
zarazom. Svejedno mi je, nikada im ne prilazim. Previše sam bola i
patnje koje ljudi jedni drugima nanose videla da bih ikome na ovome
svetu verovala.
Nikome, osim tebi.
Odavno je Bog odvratio
pogled od ljudske vrste. Ama, čak i da Bog postoji, ja nikad ne
razgovaram sa nepoznatima, pa ni sa njime. Zašto bih se obraćala
Bogu koji je dozvolio da mi se ovo događa?
Sama, sama, sama... Kao
vučica u visokom gorju.
Uostalom, ja više i ne
verujem u Boga, mada nekada možda i jesam.
Malčice...
Verujem u bol, verujem u
strah i verujem u smrt. Sve drugo je obmana.
Postoje dan i noć.
Postoje svetlo i tama, a ja se pouzdajem samo u mrak. Taj divni
svileni ogrtač skriva me od njihovih zlokobnih pogleda i zakriljuje
me velom sigurnosti. Noć je moja slatka sestrica, moj zaštitnik i
moja sigurnost. Noć je doba kad sam živa. Kad sam u pokretu. Kada
me ne vide.
A postojalo je i neko
drugo vreme. Davno, davno... Ali ne želim da ga se sećam.
Boli.
Bilo je to vreme svetla
i radosti, divno doba koje uporno izmiče mome pamćenju.
Ali se zato sasvim jasno
sećam jezivog doba kada sam bežala kroz spaljene zemlje i prizora
koje sam bila primorana da posmatram. Kako da imam poverenja u ljude
kad sam svojim očima videla kako trojica bednika štapovima ubijaju
onog senilnog starca zbog dve konzerve sardina? Kako da im verujem
kad sam iz žbunja posmatrala gomilu bitangi kako satima siluju neku
nesretnu devojku, a zatim je dave u barici pokraj puta? Odakle mi
vere u ljudsku vrstu kad sam videla jadnika koji na konopcu vodi ko
zna gde uhvaćeno dete i sa njegovog uzdrhtalog i vrištećeg tela
naživo odseca parčad mesa kako bi se prehranio?
Kako?!
Sećam se i unezverene
babe što je pred sobom gurala kolica iz supermarketa koja su bila
prepunjena plenom. Pretila mi je zarđalim kuhinjskim nožem i samo
tako, preko oštrice, pristala je da razgovara sa mnom. Tvrdila je da
na istoku postoje gradovi koji su odoleli nuklearnom ognju, ali malo
ko tamo zalazi, a još manje ih se odatle vraća. Postali su legla
zaraze i ono što tamo hoda već odavno nisu ljudi. Posle je nestala
iza krivine, ali čisto sumnjam da je sa svom onom robom predaleko
stigla.
Trudim se da zaboravim,
ali ne ide. Prizori mi se vraćaju u košmarnim snovima posle kojih
sedim na tvom krevetu i zahvaljujem Bogu što sam ovde, na sigurnom,
pa te se ponovo setim. Trebalo bi jednom da pođem za tobom, da te
najzad pronađem. Ta misao mi sve češće prolazi kroz glavu i
gotovo sam sigurna da ću to uraditi već sutra.
Volim te, a ljubav je
dar Bogova. Možda su nam je poklonili da bi lakše podneli bol,
mučninu i gadost polnog čina i da bismo lakše nastavljali vrstu.
Ne znam...
Možda nismo zaslužili
ovu planetu... Možda ona nije zaslužila nas, ali još uvek
postojimo. Još uvek nas nije satrla.
Dan kad sam pronašla
tvoju kolibu jasno je urezan u mome pamćenju. Bilo je zimsko
praskozorje, čitav je predeo bio okovan ledom i nešto je padalo, ni
kiša, ni sneg, ni led. Nešto između. Bila sam mokra, prokisla,
promrzla i veoma uplašena jer sam bežala pred trojicom skitnica
koji su me progonili s ko zna kakvim namerama. Nenadano sam se
poskliznula po ivici puta i sasuljala sam se niz obronak. Ona trojica
su galameći protutnjali iznad mene uopšte ne primećujući da više
nisam pred njima. Gadno sam povredila nogu i nisam mogla baš daleko
stići, ali sam bauljala kroz šikaru želeći da budem što dalje od
puta. A onda sam iznenada ugledala kolibu. Odmah sam primetila da se,
uprkos mrazu, iz odžaka ne izvija dim, pa sam se zaustavila i stala
osmatrati taj neočekivani prizor. Čitavog dana sam se smrzavala
fiksirajući vrata, ali niko nije niti ulazio, niti izlazio. Najzad
više nisam imala izbora. Mogla sam birati između sasvim izvesne
ledene smrti i susreta sa nepoznatim stanovnicima tog privlačnog
skloništa što mi se nalazilo nadohvat ruke. Šta sam drugo mogla
nego mučno došepati i proći kroz vrata?
Nisi više bio tu, ali
drva su bila naslagana kraj bubnjare i smesta sam potpalila vatru,
potpuno svesna rizika da neko ugleda dim. Nije me više bilo briga da
li će me zaklati ili silovati. Skinula sam mokru odeću i uvila se u
ćebe koje je bilo uredno složeno na ležaju. Povrće u ostavi je
bilo natrulo, ali sam uspela da ga napabirčim dovoljno kako bih
skuvala čorbicu i nahranila se. Zaboravivši na opasnost čitave
noći sam, prvi put posle dugo vremena, mirno spavala.
Kako se misteriozni
stanar nije pojavljivao, odlučila sam da tu provedem par dana dok mi
se noga ne oporavi, a posle toga i da ovde prezimim. I vidiš,
proleće je došlo, a ja nisam otišla. Lagano sam te upoznavala
preko stvarčica koje su ostale za tobom i preko tvojih tako
dovitljivih rukotvorina koje su život u kolibi činile lagodnim;
cevi koje su pod oštrim uglom, preko lopatica dinama što je napajao
električno osvetljenje, od obližnjeg izvora vodile do česme i
vodokotlića, kanala koji je fekalije odvodio daleko od kuće i
bezbroj drugih visprenih izmišljotina. U početku nisam dirala
gomilu hartija u ćošku ormara, jer mi je to delovalo kao
skrnavljenje tvoje privatnosti.
Mora da si otišao u
velikoj žurbi. Ako si išta i poneo, to je bilo samo ono neophodno.
Čak si i oružje ostavio, kutiju metaka i pušku koja mi je uvek
nadohvat ruke.
Mnogo je novih zima i
jeseni prolazilo, a ja sam još uvek bila tu.
Dobro si mesto za
podizanje doma pronašao. Duboko u uvali, zavučeno u šikaru i
natkriljeno oštrom liticom, bilo je praktično nevidljivo za
namernike što su promicali, visoko iznad kolibe, preko druma, a koje
si s lakoćom mogao primetiti već sa prozora. Čak bi se i dim iz
odžaka odbijao o liticu iznad male tvrđave i vraćao se prema bašti
ničim ne otkrivajući poziciju kolibe. Postojao je samo jedan strmi
prilaz i lako je bilo odbraniti se od potencijalnih napadača.
Ne znam ni sama šta me
je nagnalo da zabatalim svoj prvobitni stav prema pomalo zabašurenim,
ali nimalo skrivenim hartijama. Ni dan danas nisam sigurna da li su
me izjedale monotonija i dosada bezbednog i sigurnog života ili je u
pitanju bila čista radoznalost, ali jednog popodneva sam ih
jednostavno izvukla na videlo dana i počela da prebiram po tvojim
uspomenama. Najpre su me privukle fotografije, koje su bile tek tako
nabacane, bez ikakvog racionalnog redosleda. Na većini je pozirao
naočiti mladić blagog pogleda, najčešće snimljen u nekom
eksluzivnom restoranu ili atraktivnom kafiću, očito fotkan pre
Velikog Praska u nekom od predratnih gradova. Uvek si bio okružen
bezličnim, ali lepim i nasmejanim devojkama. Na drugim fotografijama
si bio mnogo stariji, delovao si veoma umorno, a pogled ti je odavao
neizmernu tugu. I bez pogleda na uniformu u koju si bio odenut i
oružja u tvojim rukama bilo je nesumnjivo da su bile snimljene negde
duboko u spaljenim zemljama.
Bilo je tu i šest
svezaka, od kojih su dve bile prazne, a ostale gusto popunjene tvojim
sitnim i urednim rukopisom u vidu kratkih dnevničkih beležaka. U
početku sam ih čitala tek da razbijem monotoniju preko dokonih
dana, ali što sam više odmicala sve sam se više uživljavala u
tvoje šture ispise. Uskoro sam imala osećaj da skupa s tobom
preživljavam sve te burne događaje, počevši od pronalaska ovog
mesta i izgradnje kolibe, preko ekspedicija do napuštenih farmi koje
su se, prema tvojim rečima, nalazile na severu, tek par kilometara
odavde uz put.
Najviše su me ipak
dojmila tvoja neposlata pisma nekoj ženi.
Čudno, nigde nisam
pronašla niti njeno, niti tvoje ime.
Tvoj kulturni i
suzdržani ton kojim si se u tim pismima izražavao osvojio me je na
prvu loptu. Tvoje reči su bile prepune strasti i čežnje. Ovako
sama i izgubljena, doživljavala sam ih kao da su upućene upravo
meni.
Zar je simptom ludila
što sam se baš u tebe zaljubila?
Milion puta sam se
zapitala zašto toliko priželjkujem tvoj dodir. Taj isti koji me
nikada nije dodirnuo.
Da li je uopšte moguće
toliko želeti poljubac koji me nikada nije dotakao i kako mogu
toliko voleti glas koji me nikada nije probudio?
Da li mi može ovoliko
nedostajati neko ko nikada nije bio uz mene? Da li je moguće da
žudim za očima koje nikada nisam videla?
Ali, upravo mi se to
dešavalo, tu sumnje nije bilo. Ti si jedini čovek na svetu s kojim
bih mogla začeti naslednika sposobnog da pokori ovu surovu planetu.
I vidiš, dok
nisam imala nade nisam ni straha imala, ali sad se sve više bojim da
se nikada nećeš vratiti.
I dok iščekujući tvoj
dolazak ove noći pažljivo motrim na raskrsnicu, u meni se javlja
čvrsta odluka da čim zora svane krenem za tobom. Moram te pronaći,
jer su se šanse za tvoj povratak praktično svele na nulu, a moj
biološki sat istrajno otkucava. Mesečna krvarenja su sve slabija i
neredovnija i neću još dugo biti sposobna za rađanje.
Da!
Izjutra krećem da te
pronađem! Ranac je već odavno spakovan i spreman, a puška očišćena
i napunjena. Cele noći sam kao na iglama i radujem se zbog pomisli
na naš susret.
Pa ipak...
Izjutra ću se sa prvim
zracima sunca vratiti u našu kolibu i po ko zna koji put iznova
čitati tvoja pisma i tvoje beleške. Preturaću malo po svim onim
zaboravljenim drangulijama i zaspaću proučavajući tvoje požutele
fotografije. Posle ću izaći u baštu, malo poraditi, pa ću
pokupiti povrće za ručak. Skuvaću ga, najesti se, pa ću ponovo
zaspati čekajući noć.
Kao i uvek.