Manda Džambas, rođena je nekoliko godina prije dolaska Austrije u Bosnu u kući Jerkovića mlinara . Zadnje godine stoljeća imala je već petero djece s Nikolom Džambasom, čiji su i otac i djed bili goniči konja za vrijeme onog ranijeg, po zlu pamćenog carstva. No, s austrijom su došle neke druge snage za vuču – vatreni konj koji je išao tračnicama i vukao više vagona nego svi konji u okolnim selima. Da bi ti konji i te zaprege išle trebalo je graditi pruge, a nezaposleni Džambas, koji je imao nešto malo krčevine s koje je teško mogao prehraniti obitelj, pošao je trbuhom za žuljevitim austrijskim kruhom. Dolazio je kući rijetko, ali svaki treći ili četvrti dolazak dočekivao ga je s još jednim ustima koja je trebalo nahraniti. Međutim, osmo djete nije dočekao ni vidjeti. Poginuo je na probijanju nekog tunela prema Višegradu, gdje je Austrougarska monarhija željela po svaku cijenu da izađe na Drinu.
Manda je s mrtvim mužem dobila mršavu nadoknadu i kao ni mlada ni stara žena počela svoj još trnovitiji put kroz novo stoljeće. Osmo, tek rođeno dijete nije dugo poživilo, tako da ju je u kratko vrijeme smrt dragih osoba uhvatila u svoje ralje, ali ostalo sedmeto djece bili su tu, još nejački i ona je zaprkosila svim teškoćama i borila se da ih podigne.
Još kad se udala, otac je njezinom mužu Nikoli dao stari malerin da može krčiti šikaru i šumu. Nikola je bio zadovoljan njime, a i Mara je brzo shvatila što je to dobra sjekira, jer je često sama morala u šumu da bi usjekla drvo i na svojim leđima ga donijela ili dovukla kako bi mogla u hladnim zimskim danima ogrijati djecu i skuhati im pure ili krompira. Ni otac, ni braća nisu uvijek mogli doći da joj pripreme dovoljno drva. Njezin stric imao je vodenicu i djeca joj, zahvaljujući njegovoj dobroti, nisu bila gladna kruha. Za ostalo se morala snalaziti.
Rijetko se tad kralo, a pogotovo ne od sirotinje. No, svatko, pa i najpošteniji čovjek, dođe u iskušenje da ukrade, naročito kad mu se svidi nešto što na drugi način ne može dobiti. A malerin, koji ona nije sklonjala s drvarnika, jednom se neodoljivo svidio kačaru Miji Ramljaku, koji je Jerkovićima bio dalji rod, jer su se oni orodili kada su Ramljaci, preko Vranice, bježeći od truskog zuluma, prebjegli u travnički sandžak. Kako je od Jerkovića, nekadašnjih vrsnih izrađivača škafova, njegov djed naučio praviti kace, on je znao koliko malerin vrijedi u njegovu poslu i kriomice ga je uzeo i sklonio, da se zaboravi pa da ga tek onda koristi. Sakrio ga je pod jednu kamenu ploču u temelju svoje kuće i čekao da ga Mande zaboravi.
No, Mande je odmah shvatila bez čega je ostala i proklela je onoga tko ga je ukrao. “Dabogda pred boga ne mogao dok mi ga ne vrati” klela je ona često, kad god bi se mučila s jednom lošom sjekirom koju joj je netko u selu dao. A taj koji je dao imalo je dvije sjekire, ali dao je lošiju.
Za nekoliko godina razboli se Mijo kačar i umre. Obukoše ga tada u lijepe haljine i pokopaše. Za nekoliko dana i zaboraviše pod tretom briga za svakodnevnim preživljavanjem. Mande je mučila svoju muku i ono malo žita što je ubrala te godine pomalo je nosila u vodenicu kod svoga strica. Pomagao joj je prvorođeni sin Stipo, dvanaestogodišnji dječak koji je bio njezina uzdanica i dvije godine mlađi Anto. Rasporedili bi teret i spustili se do vodenice. Tu bi čekali da se žito samelje, a onda bi sa samiom mrakom krenuli uz stranu do njihove kućice u krčevini. Tek jedne večeri dok su kupili brašno u džak, osjetiše da je neko na vratima. U slaboj svjetlosti učini im se da vide duha, pokojnog Miju kojeg su prije nekoliko dana sahranili.
- Ne boj se Mande, rode. Nego pomozi. Ja sam tvoj malerin ukrao. Ne mogu pred boga dok ti ga ne vratim. On se nalazi ispod ploče u zidu temelje, otiđi i uzmi ga da ja mogu pred boga.
- Vrag te odnio, odakle si ga uzeo tu ga i vrati – odbrusi Manda osorno da odagna strah, a svaki pomen malerina u njoj je uvijek rađao bijes.
U taj čas duha Mijinog nestade s vrata i ona natovari vrećice na dječija leđa i oni žurno krenuše kući. Poslije tri dana opet su krenuli u mlin da prije snijega samelju ono što su imali. Djecu je neka zebnja držala dok su išli, ali ponosna i odlučna majka je koračala naprijed. Sve je u vodenici bilo u redu dok nisu trebali krenuti kući. Po belaju naj jesenje predvečerje nadvio se taman oblak i učinio ga još tamnijnim. Taman kad su htjeli naprdtiti vreće na vratima se pojavi spodoba, na kojoj, ono čisto odijelo u koje se oblači mrtvac, više nije bilo ni čisto ni čitavo, a ni slika njegova tijela, njegova lika više nije bila onakva kakva je bila.
- Mande, rode, uzmi malerin ili pošalji djecu da ga donesu. Ne mogu pred boga dok ga ne vratim. Ja ga ne mogu donijeti svojim rukama.
- Bježi tamo vrag te odnio – izdera se ona zakrilivši dječake svojim rukama. – Odakle si ga uzeo tu ga i donesi.
Spodobe u isti tren nesta, a ona opet sa svojim dječacima pođe kući žureći da se ostala djeca ne bi strašila sama u mraku. Okupirana svojim brigama nije ni pomislila da bi trebala oprostiti prvom susjedu grijeh i skinuti svoju kletvu s njega. Tek poslije nekoliko dana djeca nisu htjela da idu s njom u mlin i ona je pošla sama.Više nije bila sigurna da se utvara neće prikazati, ali odlučno je kupila brašno u vreću želeći da što prije izađe iz vodenice. No, vodenično kolo je bilo neumoljivo u svom konstantnom ritmu koji se nije mogao posebno ni ubrzati ni usporiti. Tako ju je prije nego se mljenje svršilo zateklo i nevrijeme. Kiša je počela prvo svaje lagano štroptanje po drvenim daščicama mlina, a onda se i vjetar oglasio svojom čudnom glazbom i uvlačenjem kroz pukotine. Taman je htila da krene kad sjevnu munja i na vratima obasja prikazu. Sada je to bila utvara u jadnom stanju i njoj srce zadrhta od pogleda na nju.
- Mande, rode, ja više vremena nemam. Posljednji put dolazim i molim te uzmi malerin ili mi ga halali. Ja pred boga ne mogu izaći dok ti ga ne vratim, a ja to ne mogu učiniti svojim rukama.
- Bježi od mene spodobo, vrag te odnio. Neću ti oprostiti niti halaliti dok ga ne vratiš odakle si ga i uzeo – reče ona ni sama ne znajući koji vražiji ponos i prkos je govorio iz nje.
U taj tren spodobe nesta, a ona brže bolje uze vreću i prosto izleti na kišu i vjetar i što je brže mogla, kližući se i posrćući ode kući. Tek kad je stigla, onako mokra i umorna, ona sjede i zaplaka. Djeca su samo sjeila i šutila, gledajući majku pri odsjaju vatre s ognjišta na kojem je visio kotao u kojem se kuhalo mlijeko. Zaspala je te noći s nekom čudnom slutznjom i teškom morom.
Žita za samljeti ostalo je još malo i ona za nekoliko dana, kad je sunce opet progrijalo, krenu u mlin. Osjećala je da je bila nepravedna i nemilosrdna prema pokojnom Miji, bez obzira na sve jade koje su je snašli zbog gubitka dobrog malerina i jedva je čekala da se smrači. Polako je grabila brašno u vreću, polako je vezala, ali na vratima se više niko nije pojavio. Tad se sjeti što je spodoba rekla kad je treći put dolazila. Shvatila je da više neće doći.
Mučena tim mislima ona prve nedjelje krenu u crkvu da se ispovjedi. Kad je svećenik čuo što je rekla prosto zavapi nad njezinom gršnošću. Onda je odbio da je ispovjedi i uputi je da se javi u Guču Goru gvardijanu koji će možda naći načina da odredi pokoru s kojom se može iskupiti takav grijeh. Kad je slijedeće nedjelje stigla u Guču Goru i zatražila da je gvardijan ispovjedi, sari fratar se prosto izderao na nju.
- Jesi li došla paklenjačo. Tako prokleti čovjeka i ne dati mu pred Boga, poslije toga što te tri puta molio, je takav grijeh da ja neznam kako se može izvršiti oprost. Nego ti lijepo uzmi dva litra ulja, tri svijeće i peškir i idi isusovcima u Travnik. U njihovoj školi ima kapela, a unutra je pokopan Petar Barbarić, jedan mladić koji je bio oličenje svetosti. Moli se na njegovom grobu i ako ti njegove dobrote duša ne da preporuku za oproštenje grijeha pred bogom onda ti niko ne može pomoći.
Jadna Manda je slijedeće nedjelje pješke otklapala do Travnika. I tamo su se zgražavali nad njezinim grijehom, ali dobri isusovci su je pustili na grob Petra Barbarića i ona je tu dugo klečala na hladnom kamenu i molila. Svu utrnulu predveče su je isusovci ispratili da ide kući. Slijedećeg jutra kad se probudila ništa nije vidjela. Znala je da joj je dragi Bog zaslugom dobrote prerano preminulog Petra Barbarića oprostio njezin teški grijeh neopraštanja, ali i da ju je stigla njezina pokora. Ona ju je s olakšanjem prihvatila i dvadeset godina još je živila potpuno slijepa.
Нема коментара:
Постави коментар