„ Nikada
me to nemoj pitati i nemoj me nikad pratiti.“, prostreli me Marija
očima boje žada.
„ Zašto?
Šta to kriješ?“, prasnuh
„ Samo
me voli i pusti da te volim. To je sve što nam treba“, odvratila
je.
„Beskrajno
te volim“, rekoh pokušavajući da uhvatim njen duboko zeleni
pogled.
„Znaš,
ja nisam kao druge. Mnogo plačem. Plačem i kad sam srećna. Umem da
zaplačem i dok vodim ljubav“, nastavila je da se mazi, „Samo
ćutim a ogromne suze mi se slivaju niz lice“.
„To
je kao da zvukovi blede, a boje se utapaju u beskonačnost“,
odvratih.
„Volela
bih da tako nestanem. Da iščeznem dok nijanse postaju muzika i
život se pretvara u ništavilo...“ i zaista poče da bledi i kiša
ju je rastakala, a onda se trgoh, najednom potpuno svestan. Kao
i prvi put bila je divlja i vižljasta, ni bludna, ni čedna.
„Sanjam“
pomislih pružajući ruku da popravim pokrivač. Nesmotrenim pokretom
oborih šolju i rezak udarac narušio je monotono dobovanje po krovu.
Napolju je pljuštalo. Ustadoh, sedoh za sto i potegoh iz boce. Vatra
se proli utrobom i teskoba se povukla. Trebalo mi je to ponekad.
Postojalo
je vreme kad nikog veštijeg od mene na maču nije bilo. Moje
prokletstvo. Kad sam počeo da bežim bežao sam od sebe, bežao od
osvete, bežao od svega, i u jednom trenutku odmakao sam predaleko da
bih osećao kajanje ili nadu. Postojala je samo koliba u šumi i
samoća. Beskrajna samoća. Verovao sam da više nikad ljudsko biće
neću ugledati.
Donekle
sam i bio u pravu.
Dohvatih
vrećicu iz sanduka i istresoh sadržaj na sto. U sumračnoj kolibi
smaragdi zablistaše poput stotinu zelenih sunaca. Blago kojim bih
kraljevstvo mogao kupiti. Dragulji koje nikad niko sem mene neće
pogledati.
Prisetih
je se ponovo. Dođavola! Kao da sam ikad i o čemu drugom i mislio.
Pojavila se niotkud, vlažne haljine pripijene uz telo kao
morska nimfa oteta od Titana,
prošetala se kolibom, vodila ljubav sa mnom i ostala. Ništa je
nisam pitao. Bilo
je isuviše lepo.
Doduše,
slutio sam da postoje mesta o kojima ne govori i dani koje ne
pominje, ali me nije bilo briga. Zbog nečega
sam verovao da se nije tek tako stvorila u mom životu. Sve na ovom
svetu ima svoju svrhu, mislio sam. U stvari, sve sam vreme nagađao
da ne pripadamo istoj stvarnosti, ali sam se nadao da će me povesti
sa sobom kad bude odlazila.
Ne
znajući šta bih od sebe, prošetao sam do ulaza, odmakao zastor i
pogledao kroz tešku maglu. Sklopih oči i stadoh osluškivati uporno
pljuštanje. Na platnu sklopljenih veđa Marija se i dalje izvijala u
čaroliji strasti, a njene zelene oči bi povremeno bezobrazno
bljesnule dok ušuškana u moju ljubav sanjari o dozivanju kiše.
Ljubav
uvek prekratko traje. Dremala je duboko u njoj, ni divlja, ni pitoma.
Od kad je nema, posmatram prostranstvo šume i često pomišljam na
onu noć. Na dane koji su mi srce okovali ljubomorom. A kako i ne bi!
Umela je da nestane. Kad bih se probudio, ne bi je bilo. Vraćala bi
se, smejala i plakala u isti mah, a ljubav bismo vodili kao da nam je
prvi put. Prenebegavala je moja zapitkivanja i govorila kako mi može
podariti besmrtnost, samo treba da joj verujem. Kako je to tada lepo
zvučalo! Pa opet, čim bi malo odmakla, više joj nisam verovao. Ne!
Morao sam znati kuda odlazi.
O,
bogovi smilujte se mojoj napaćenoj duši! Večnost
sam dobio, a ljubav izgubio.
Koliko
je to moglo trajati? Nedelju dana? Više? Nebitno. Čim bi veče palo
načinio bih se kao da sam dubokim snom usnio, vrebajući, ali dugo
se ništa nije dešavalo. Marija je spavala poput svetice, jutrom bi
se budila, spremala obed, jurcala po kući i zavodila me. A onda je i
ta noć došla. Oslušnula je moje disanje, pažljivo se iskrala iz
kreveta i krenula u šumu. Sačekao sam da malo odmakne i pošao za
njom. Bilo je oblačno i za nekog drugog bi praćenje traga bilo
nemoguće, ali moje plaćeničke oči s lakoćom su sledile njeno
zamicanje kroz gusto rastinje. Zastade na jednoj čistini i osvrte se
oko sebe, ali bio sam oprezan i nije me primetila. Uverivši se da je
sama, zbacila je haljinu i podigla ruke zapevajući. Grom udari,
munja sevnu i u toj nagloj i kratkotrajnoj navali svetlosti ugledah
kako joj se koža na leđima nabira, rasteže i menja oblik. Tren
potom nebeske se ustave otvoriše i kiša poče da lije kao iz kabla,
a Marija je najednom zamahnula prozirnim krilima pa se počela
uzdizati, sve više otpuštajući zelenkasti sjaj. Tren potom sva se
pretopila u svetlost što igra među kišnim kapima. Zabezeknuto sam
posmatrao njen preobražaj, a onda ugledah kako se jedna za drugom iz
šume uzdižu i druge krilate prilike pretvarajući se u blještavilo,
svaka u drugoj boji i pridružuju se Marijinom mahnitom plesu. Nebo
postade kovitlac blještavila, kiše i ludila, a onda se najednom sve
prekide kao sabljom sasečeno. Svetlost je naglo zgasnula i kao da
sam oslepeo. Ništa više nisam osećao osim kiše. Sledeće čega se
sećam je da Marija stoji predamnom skvašena poput miša i užasnuto
me posmatra. Kad je zaplakala, suze joj behu zelene i svaka bi
zvecnula poput kristala udarajući o tlo.
„ Zar
ti nisam rekla da me ne pratiš?“,
upilji se u mene dok joj je žad isticao iz očiju.
Stresoh
glavom rasterujući uspomene, pa se osvrnuh da još jednom pogledam
smaragde
rasute po stolu. Njene suze. Blago kojim bih kraljevstvo mogao
kupiti. Dragulji kojima
sam je uzdigao i ubio.
Jer,
ja sam razlog. Zbog mene su boje izbledele i svetlo nestalo.
Нема коментара:
Постави коментар