четвртак, 25. октобар 2012.

Prikaz zbirke priča „ U ZNAKU VAMPIRICE “




Autor: Džouzi


DEO PRVI





Laura Barna - TOPČIDERSKI RUBIN

Ova priča je sjajno prvo poglavlje romana! Nikada nisam čitala priču koja veo misterije uspeva da zadrži do samog kraja, a da ipak razjasni šta se događa.

Priča je u potpunosti stvorila atmosferu doba kada su živele beogradske gospođe koje su nosile broševe i čipke, i koje su igrale bridž i mirisale na nedostupne parfeme.

Zaplet je vešto i postepeno izgrađen, tanana suptilnost izbija iz svakog reda. Kao da je neki vredan pauk pažljivo pleo mrežu godinama, dok nije prekrio svaki kutak sobe zvane "Priča". Najveća vrednost Rubina je upravo pažljiva i promišljena izgradnja atmosfere, podignute čak i na nivo slikarskog platna. Toliko je upečatljiva i nabijena bojama, mirisima i zvucima Topčidera, vila, drveća, svile, da i ne može drugačije da kulminira, nego rečenicom:

- Demone ubijaju dostojanstveni i otmeni, ne nakaze i babe!

Tu su Žanka, Mara Rosandić, Zora Petrović i Isidora Sekulić. Četverac kojem bridž nije jedina igra. I peta žena, Anica Savić Rebac, koja "ni kao vampir ne uspeva da se izbori sa svojim psihičkim snagama".

O kraju priče imam dva kontradiktorna utiska. Na prvo čitanje, utisak je razočaravajuć jer je mlak, ne prati postepeno, ali efektno, podizanje napete situacije na nivo jeze, koja bi, po žanrovskoj navici, morala da se završi bar snažnom katarzom, ili iznenađenjem, obrtom u jednoj-dve rečenice.

Posle drugog čitanja finalna rečenica čini mi se kao, zapravo, odličan obrt, ali samo za one koji misle van okvira navika. Laura je priču završila pečatom koji je skriveno katarzičan, koji nas tera da se ne zalećemo u šablon, već da stanemo i razmislimo. Jer, zaista, koliko nas se oseća kao Anica? I koliko se život i smrt, u stvari, razlikuju, prepliću i... poklapaju?

Drago mi je što je Laura odabrala junakinje poznatih imena, dostojanstveno ih postavljajući u neobične uloge, koje im, u ovoj priči, stoje kao da su za njih od samog početka istorije umetnosti i kniževnosti i krojene. Što je najteži izazov u žanru, zapravo.

Volela bih da pročitam i drugo, te svako sledeće poglavlje romana koji počinje ovom upečatljivom i, nadasve, nežnom pričom.


Jelena Lengold - DA, LJUBAV NESTAJE

Izjavila sam na jednom mestu da je ovo naslov kojim bih volela da sam nazvala neku svoju priču. Veći kompliment od toga je samo onaj da bih volela da je ova priča moja. Opila me je sa prvom rečenicom. Napila me je sa poslednjom. I mislim da sam još uvek pijana od utisaka.

Ovo nije priča za svakoga, već samo za one koji imaju iskustvo iščezle i jake povezanosti. Svako, naravno, može da je čita, ali stvarno će je razumeti samo mali broj ljudi, čini mi se. Evo, već se ne pominje u najjačim utiscima, ali mene je ranila jer znam iz kog dela praznine potiče.

Stil je razigran, opušten, spontan i nenametljiv istovremeno, što dopušta sadržaju da zasija u punom svetlu. Nekima ni taj sjaj neće biti dovoljan, ali onima koji znaju on je uzbudljiv. Znak za međusobno prepoznavanje lutajućih duša-devojčica.

Jedina je zamerka što negde kod izgubljenog mačeta kojem se nudi tanjirić mleka ritam opada, a opis je suvišan, ali ne smeta.

Priča nije za one kojima je duša ljubavlju isisana. Oni sve već znaju i razumeju.

Priča je za sve nespremne da prihvate da ne obezdušnjava (obezdušuje?) sopstvena ljubavna veza, već neka daleka i tuđa, ona o kojoj nikada nismo imali ni najmanjeg pojma. I tako se krug gubljenja duša zatvara u beskonačnost vampirskog oduzimanja.

Tako univerzalna, a tako dirljivo lična.

Kada porastem želim da pišem kao Jelena:) Nije mala želja...


Verica Vinsent Kol - S ONE STRANE VREMENA I VARKE

Zanimljivo je uporediti senzibilitete tri uvodne priče. Prva je mistična i nežna, druga je dirljiva i lepršava, treća obrađuje, zapravo, istu temu kao i prve dve, ali na potpuno različit način.

Motiv koji se provlači kroz ove tri priče je kontemplacija o usamljenosti i samoći, te o smislu života u odsustvu (voljenih, dragih, bliskih) osoba ili jasnih ciljeva. Junaci u ove tri priče različito rešavaju isti problem i to je razlog zašto sam ih vezala u triptih.

Ipak, priča o pomenutoj temi najviše je izražena kod Verice, jer sa gotovo filozofskog aspekta pripoveda o površnosti i rutini životne trke i njenim aspektima i alternativama, ali kroz neobično odabranu vizuru najpoznatije devojčice u istoriji književnosti.

Devojčica dobija, naizgled jezivu, ulogu, a spisateljica nas vodi do katarzičnog zaključka. Naravno, one od nas koji su za takvu vrstu katarze otvoreni.

Vericina priča je kolekcija zaključaka iz dosad proživljenog života, paradoksalno ispripovedana kroz usta večne devojčice i njenih prijatelja.

Gde je vampirski deo u priči? Ne bih ga odavala, jer objašnjava igru likova iz poznatog romana i junakinje koja preispituje svoj život.

Uzimanja krvi, ipak, ima. Ali i davanja.

Ovaj zatvoreni krug uzimanja i davanja javlja se kod sve tri spisateljice: Laure, Jelene i Verice. To sam shvatila tek kada sam pročitala Vericinu priču koja je, zapravo, ključ za otvaranje prve dve, a mudro postavljena na mesto na kojem je.


Mirjana Đurđević - KO TI GLEDA PROFIL?

Ljuta sam na ovu priču i moj prvi utisak nakon pročitanog (efektnog) kraja je - razočaranje. Ali ne znam šta da kažem autorki? Da li je ovo pohvala ili pokuda? Nisam odlučila.

Priča je izuzetno kratka, ali toliko autentična i zabavna da joj dužina uopšte ne ide u prilog. Osećaj je kao kada bi vam neko dao kockicu mnogo dobre i skupe čokolade, koju obožavate, a onda vam ispred nosa pojeo ostatak od 200 grama.

Priča je vrcava i oštroumna parodija na ponašanje pisaca na Fejsbuku, a vampirski element je uvrnuto utkan u ličnost lovca (vampira?) na književne "fejsbuk frendove" i njegov virtuelni (koji imitira stvarni) odnos sa njima.

Posebno sladak (vraćamo se čokoladi) momenat u priči je Mirjanin humor na sopstveni račun, jer su imena "frendova" stvarna književna imena, što priči daje posebnu čar minijaturnog slatkiša.

Ni slutila nisam da je toliko zabavno čitati kako Mirjana vidi ponašanje poznatih književnika i kritičara na fejsbuku. Tim pre se kraj čini preranim i partibrejkerskim.

Toliko neistraženih mogućnosti, toliko poznatih, a zanimljivih, imena nepomenutih u priči, toliko neiskorišćenih potencijala... A Mirjanina priča je samo odškrinula vrata virtuelnog književnog života...

Hermetična? Veoma. Zabavna? Neviđeno. Utisak? Uskraćenost za odlične fore.

Moraće autorka umesto mene da odluči da li je ovo pohvala ili pokuda. Možda je upravo opisani utisak (želja za celom čokoladom) i htela da ostavi.

Veronika Santo - BARBARA ISPRED OGLEDALA

O, evo daška svih divnih hrvatskih izdanja fantastike i starih, dobrih vremena! Veronikin ispis nam uvek donese nostalgiju, a tako neodoljivo nosi i atmosferu, spisateljske navike, strukturu i kvalitet priča iz neprevaziđenog Sirijusa.
Priča je već privukla veliku pažnju i to sa razlogom - u pitanju je jedna od najoriginalnijih predstava vampirizma u zbirci, postavljena kao odnos ljudi prema bogatstvu, snobizmu, kapitalizmu, elitizmu i materijalizmu (i obrnuto), a otelotvoren u neidentifikovanim kapljicama krvi.
U ovom trenutku već sam previše rekla i sada mi se čini da je poenta priče, ovako iskazana u jednoj rečenici, jednostavnija nego što to u priči, na prvi pogled, izgleda. Ovo samo znači da je
radnja iskusno mistifikovana, da je zaplet izgrađen pažljivo i postepeno i da sjajno vodi uzlaznom linijom rastuće napetosti.  Ta napetost je toliko dobro dočarana da krug koji priča, na kraju, opisuje, kao da nema snagu da je opravda.
Naime, priča je alegorija, ali to se ne vidi, dobro je zamaskirana do gotovo samog kraja. A onda se alegorija naglo otkriva kroz spoznaju junakinje. Ali priča se tu ne završava, iako je vrhunac napetosti baš u tom delu.
Ponavljanje poente na kraju - Barbara ispred ogledala, pred sobom, golom, preobraženom novcem, materijom, duha koji zarobljen vrišti iz njenog tela, je podvlačenje nečeg što je čitalac ranije u priči već imao prilike da shvati. Očekuje se Barbarino osvešćenje, odluka, katarza.
Ipak, ova zbirka je neobičan skup nešablonizovanih priča. Hipnotisana Barbara upada u začarani krug. I stoji pred ogledalom (sobom, zapravo). Tu, u stvari, Veronika postavlja čitaoce pred isto ogledalo, čikajući ga da razmisli da li bi se obukao?
Na drugom planu, sama ideja o ovakvoj vrsti vampirizma nosi silovit potencijal za mnogo dublju kritiku društva, koju našminkani odnos između Barbare i njenog muža ne može da nosi. Pre svega zato što izgleda pomalo (filmski?) nerealno (uboga radnica u trafici upoznaje bogataša, koji joj donosi cveće, poklone i neizmernu naklonost).
Ipak, Barbara je uverljivo opisan lik, priča je dinamična i veoma zabavna za čitanje. Put je, u ovoj priči, bitniji od cilja. I dobro je što je tako.


Mirjana Marinšek Nikolić - OPUŠAK IZ FRIDINE URNE

Ova priča pisana je u slojevima boje. Zato, na prvi pogled, izgleda mistifikovano i pomalo hermetično za one koji ne znaju mnogo o Fridinom životu i njenom odnosu sa životnom borbom i Dijegom.

Mirjana Marinšek Nikolić je priču napisala iz duše i iskrenog saosećanja sa poznatom umetnicom i ta empatična iskrenost je ono što gotovo nekontrolisano zrači iz priče.

Vampirizam je, takođe, nanet u raznobojnim tonovima. Tu je , najpre, Dijego - vampir koji je sisao život iz zaljubljene Fride, pa poneki šišmiš ili pijavica koji prolaze kroz priču, sukujantkinje koje leče pljuvanjem isisane krvi u usta žrtve...

Kroz prigodan gotovo dokumentaristički stil, prošaran ponekim poetičnim pasusom, ova priča vodi nas kroz jedinstveni život Fride Kalo i okolnosti koje su joj "pojele dušu".

Opušak iz Fridine urne je priča na platnu, koje znači umetnost, ljubav, borbu i smrt.

Sasvim autentična priča proistekla iz Mirjaninog originalnog poimanja teme zbirke.

Branka Selaković - IZVIN'TE, ŠTA JE SA MOJOM KIFLOM?

Evo ultra zabavne priče, bez obzira što nema mnogo veze sa vampirima, osim u povremenim naznakama u vidu poređenja ili natuknica.

Radnja prati jedno veče neprilagođene devojke u Beogradu i njenu percepciju izlazaka, drugarstva, situacije u zemlji, vršnjaka... Branka je pronicljiva spisateljica i vidna je njena tendencija da se bavi egzistencijalističkim pitanjima na izuzetno duhovit način i kroz popularne i aktuelne teme.

Priča je veoma dinamična zahvaljujući prvom licu iz kojeg Branka vodi čitaoca kroz beogradsku noć i klubove. Tako smo dobili mogućnost da kroz oči jedne ne sasvim socijalizovane devojke posmatramo, na mikro nivou, odnose među mladima, noćni život Beograda i uticaj krize na mlade, a na makro planu - vladajući (većinski) sistem vrednosti i posprdni odnos jedne nesumnjivo inteligentne devojke prema njemu.

Dobro, ovde ima hiperbole u smislu insistiranja na određenim reakcijama, što ponekad vodi u neuverljivost situacije (pogotovo u delovima gde devojka komunicira sa obezbeđenjem kluba koje ima neuverljive reakcije na devojčinu lažnu histeriju oko jedne kifle), što ne bi smetalo da je cela priča u tom fazonu. Hiperbola na kraju priče iskače iz konteksta, iako vrši funkciju ako se posmatra kao samostalna scena.

Branka ima talenat za apsurd i satiru. Duhovita je i oštroumna. Samo još da ujednači stil pisanja od početka do kraja priče.

Нема коментара: