Roman se lako čita i ima dobru
dinamiku, a složio bih se i sa konstatacijom Đorđa Kadijevića,
izrečenoj na promociji u Subotici, da se tu u stvari radi o
sunovratu civilizovanog čoveka u varvarstvo (neovarvarstvo).
Naročito karakteristično u tom smislu je susret glavnog
protagoniste sa psom pri povratku sa Zavodnika.
Kao najbolje scene izdvojio bih
jurnjavu kroz kukuruzište i scenu kraj bunara kad Profesor prati
svog učenika dok mesečari. Ima tu one prave Poovske jeze koja me je
svojevremeno baš znala zaintrigirati.
Iako je roman sjajno lokalizovan,
pa se može posmatrati i kao priča o sunovratu ruralne Srbije, ne
mogu se oteti utisku da je cela knjiga svojevrstan omaž autorovim
omiljenim piscima i to ne samo Džejmsu, što je već bezbroj puta
primećeno, već i Lavkraftu. Kako drugačije objasniti već početnu
scenu romana:
" Ako iz Niša krenete auto
putem prema Beloj Palanci, ubrzo pošto prođete kroz tunele
Sićevaćke klisure i projurite ispod kršnih stena nadvijenih nad
asfalt srećni što se nijedna nije obrušila na vas, naićićete na
predeo brdovit, šumovit i zapušten."
Da bi bilo jasnije o čemu govorim,
evo uvodne scene iz Lavkraftovog "Davničkog užasa"
("HORROR", Bobanovo izdanje)
"Kad putnik u severnom delu
centralnog Masačusetsa, na drumu ka Elsberiju, odmah posle Dinz
Kornera, skrene pogrešnim krakom na račvanju puta, on zađe u jedan
pust i čudan predeo. Tlo se uzdiže, a trnjem obrasli kameni zidovi
pritiskaju sve bliže ka izrovanom prašnom krivudavom putu."
Ovakvih omaža je knjiga prepuna,
ali ostavljam drugima da ocenjuju koliko je to dobro ili loše. U
svakom slučaju, knjigu sam sa zadovoljstvom pročitao, a da ne budem
preozbiljan, u zaključku ću se pozvati na autorovu izjavu na sopstvenom blogu da
sam dobro prošao u našoj razmeni knjiga.
Naravno - on je dobio samo
Šarčevića, a ja Ognjanovića, Džejmsa i Lavkrafta!
Нема коментара:
Постави коментар