IZAŠAO UBIQ Br.18

Točno na vrijeme i po planu, za SFeraKon 2016. objavljen je 18. broj Ubiqa. Ovaj put sve je pod kontrolom, osim samog pisanja – možemo (i htjeli bismo) brže, više i jače. No kao i uvijek, novi Ubiq presjek je onoga najboljega što hrvatska SF&F&H (&td.) pripovjedna scena nudi, uz malu pomoć regij— pardon, susjedstva.

200 str.

Nakladnik: Društvo za znanstvenu fantastiku “SFera”, Zagreb

Dizajn i priprema: Melina Mikulić

Naslovnica: Melina Mikulić i Goran Paulin

NOVELE

Darko Macan: Pukotine

Ed Barol: Na kraju duge

Vladimira Becić: Vrata

Mira Satarić: Klon

Marko Marciuš: Arhitekt

Milena Benini: Oni koji prežive

Nataša Milić: Dama Herc

Maja Orešković-Igrić i Tomislav Tomašević: Afrodita i Adonis

Marko Fančović: Timeo Danaos

Marija Solarević: 2146, Mars

Milena Stojanović: Moranina deca

Riva Zmajoki: Kavez u kavezu

Aleksandar Farkaš: Prodavnica besanih noći

Stevan Šarčević: Daničina ljubav

KRITIČKA PRAKSA

Tihana Bertek: Autentičnost kopije: posthumanističko čitanje Blade Runnera

Silvestar Mileta: Unutarnji svemir posthumanizma i vulgarno piskaranje budućnosti: prilozi Leslieja Fiedlera opisu znanstvene fantastike

Ivan Šunjić: Pripovjedni modeli u zbirci priča Mars Asje Bakić

Gillian Polack: Širimo svoje svjetove: kako izgradnja svijeta komunicira kulturalne interpretacije.

UVODNIK 18. BROJU

Ubiq_18_KoricaOvaj broj Ubiqa, iako ne pretjerano debeo, donosi čak 14 priča i četiri teorijska teksta, što nas raduje. Možemo konstatirati da je spekulativna fikcija na našim prostorima dosegnula određenu kvalitativnu i kvantitativnu razinu. Imamo jedan relativno visoki prosjek, koji se održava već neko vrijeme, ali ostaju zapažanja iz uvodnika prošlog broja, o premalom udjelu znanstvene fantastike, pretjeranoj zatvorenosti autora unutar nekih svojih promišljanja te nedovoljno aktivnom odgovoru na probleme koji se nadvijaju nad ljudski rod. Poneki tekstovi podsjećaju me (A. Ž.) na pekinezera kojeg sam nedavno vidio u jednom dvorištu: kad me psetance ugledalo, svo se uzlajalo, očito uznemireno iako ga nisam čak ni mrko pogledao, i počelo sumanuto loviti vlastiti rep! Možda zabavno, ali ne baš učinkovito, ni kao obrambena ni kao napadačka strategija preživljavanja. Ali, kao što smo isto tako napisali, Ubiq se sastavlja iz onoga što stigne, a ne iz onoga što bismo možda željeli.

Što ne znači da broj nije raznolik. Imamo tu iskusnog majstora (Macan) s višestruko provokativnom hladnoratovskom alternativnom poviješću Jugoslavije. Slijedi nekoliko klasičnih, gotovo pa siriusovskih SF priča (Barol, Orešković-Igrić i Tomašević, Solarević, Šarčević). Potom primjeri znanstvenofantastične akcijske priče (Fančović, Satarić). Fantasy zastupaju Benini (s prequelom svojemu dobro primljenom romanu Svećenica Mjeseca) i Stojanović, i dalje čvrsto ukorijenjena u slavenskoj mitologiji. Konačno, ostaju priče koje bismo uvjetno smjestili u kategoriju literarne fantastike (Becić, Marciuš, Milić, Zmajoki, Farkaš). Teorijski tekstovi, u ovom broju njih čak četiri, bave se Blade Runnerom (Bertek), djelom teoretičara Leslieja Fiedlera (Mileta), zapaženom zbirkom priča Mars Asje Bakić (Šunjić) i kulturalnim interpretacijama izgradnje svjetova (Polack u prijevodu Milene Benini). Posebno su nam tu dragi tekstovi o filmu i o domaćoj knjizi, kakvih svakako u Ubiqu imamo premalo i kakvih bismo voljeli dobivati u što većem broju. Činjenica je da se težište žanra u komercijalnom smislu definitivno preselilo u svijet audiovizualnih umjetnosti − filma, televizije, igara (što god mislili o njima, a ima razloga za nezadovoljstvo i potrebe da se o tome piše!) − i držimo da bi Ubiq teorijsko-kritičarski to morao popratiti. Također, s obzirom na živost spekulativnofikcijske književnosti u nas, smatramo da je velika šteta što mnogo naslova, sad već čak i autorskih opusa, prolazi uz malo osvrta ili komentara. Zašto unutar naše tzv. SF scene skoro da nema ozbiljne valorizacije novih romana i zbirki priča, ostaje za raspravu, ali htjeli bismo da se ovi reci, kao i objavljeni članci, shvate kao poziv ili čak bačena rukavica. Bili bi nam dragi ozbiljni, polemički tekstovi, koji bi konačno pokrenuli rasprave što nam nedostaju i čiji se izostanak, bojimo se, pomalo i osjeća.

U situaciji kakva je, u potpunoj nekomercijalnosti spekulativne fikcije kod nas (jer u nas je vizualna spekulativna fikcija više eksces nego novčano primamljiva praksa − gdje je nestao Teleport Zovko?), u zaglušujućoj šutnji koja vlada oko SF-a i većine ostalih žanrova, smatramo kako ipak ima nade. Neki dan je onaj dio uredničkog dvojca koji počinje na Ž promovirao svoje knjige u jednoj zagrebačkoj knjižnici. Publika su bili učenici šestog razreda osnovne škole. Za početak, bilo je zanimljivo koliko su bili koncentrirani pri slušanju jedne priče iz zbirke Tajna Grimiznog mora i jednog poglavlja iz romana Zagonetka Zmajskih otoka. Tko god je radio s učenicima, zna što znači zadržati pažnju te dobi kroz pola sata čitanja. Još ljepše, pokazalo se da ima nekoliko učenica koje su se primile spisateljskih pokušaja. Za sve one koji sad kolutaju očima: jedan od najboljih fantasy romana u Hrvata − Čudesna krljušt − napisala je autorica − Zvjezdana Odobašić − koja je tada bila možda tek koju godinu starija od ovih dvanaesto-trinaestogodišnjakinja. Nažalost, bilo je to prije dvadeset godina. Svejedno, smatram da u takvim pokušajima, ukoliko ih bude pratila ustrajnost (je li ono Heinlein rekao: završite što ste započeli?), leži budućnost. Kao što mi se čini da bi bilo pametno pisati SF ili fantasy prozu namijenjenu mlađim uzrastima, prenijeti zanos maštanja o drugačijim svjetovima novim naraštajima, s očekivanjem da iz njih niknu i nova spisateljska imena. Većinu onih starijih, mozgova opranih od bilo kakvih pokušaja promišljanja nečeg novog, budućeg, čarobnog, ušančenih u rovove davno završenih ratova, ionako nećemo preobratiti: od njih se više ne da puno što očekivati. Na mladima svijet ostaje!

Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak, svibnja 2016.