Točno
na vrijeme i po planu, za SFeraKon 2016. objavljen je 18. broj Ubiqa.
Ovaj put sve je pod kontrolom, osim samog pisanja – možemo (i
htjeli bismo) brže, više i jače. No kao i uvijek, novi Ubiq
presjek je onoga najboljega što hrvatska SF&F&H (&td.)
pripovjedna scena nudi, uz malu pomoć regij— pardon, susjedstva.
200
str.
Nakladnik:
Društvo za znanstvenu fantastiku “SFera”, Zagreb
Naslovnica:
Melina Mikulić i Goran Paulin
NOVELE
Darko
Macan: Pukotine
Ed
Barol: Na kraju duge
Vladimira
Becić: Vrata
Mira
Satarić: Klon
Marko
Marciuš: Arhitekt
Milena
Benini: Oni koji prežive
Nataša
Milić: Dama Herc
Maja
Orešković-Igrić i Tomislav Tomašević: Afrodita i Adonis
Marko
Fančović: Timeo Danaos
Marija
Solarević: 2146, Mars
Milena
Stojanović: Moranina deca
Riva
Zmajoki: Kavez u kavezu
Aleksandar
Farkaš: Prodavnica besanih noći
Stevan
Šarčević: Daničina ljubav
KRITIČKA PRAKSA
Tihana
Bertek: Autentičnost kopije: posthumanističko čitanje Blade
Runnera
Silvestar
Mileta: Unutarnji svemir posthumanizma i vulgarno piskaranje
budućnosti: prilozi Leslieja Fiedlera opisu znanstvene fantastike
Ivan
Šunjić: Pripovjedni modeli u zbirci priča Mars Asje Bakić
Gillian
Polack: Širimo svoje svjetove: kako izgradnja svijeta komunicira
kulturalne interpretacije.
UVODNIK 18. BROJU
Ubiq_18_KoricaOvaj
broj Ubiqa, iako ne pretjerano debeo, donosi čak 14 priča i četiri
teorijska teksta, što nas raduje. Možemo konstatirati da je
spekulativna fikcija na našim prostorima dosegnula određenu
kvalitativnu i kvantitativnu razinu. Imamo jedan relativno visoki
prosjek, koji se održava već neko vrijeme, ali ostaju zapažanja iz
uvodnika prošlog broja, o premalom udjelu znanstvene fantastike,
pretjeranoj zatvorenosti autora unutar nekih svojih promišljanja te
nedovoljno aktivnom odgovoru na probleme koji se nadvijaju nad
ljudski rod. Poneki tekstovi podsjećaju me (A. Ž.) na pekinezera
kojeg sam nedavno vidio u jednom dvorištu: kad me psetance ugledalo,
svo se uzlajalo, očito uznemireno iako ga nisam čak ni mrko
pogledao, i počelo sumanuto loviti vlastiti rep! Možda zabavno, ali
ne baš učinkovito, ni kao obrambena ni kao napadačka strategija
preživljavanja. Ali, kao što smo isto tako napisali, Ubiq se
sastavlja iz onoga što stigne, a ne iz onoga što bismo možda
željeli.
Što
ne znači da broj nije raznolik. Imamo tu iskusnog majstora (Macan) s
višestruko provokativnom hladnoratovskom alternativnom poviješću
Jugoslavije. Slijedi nekoliko klasičnih, gotovo pa siriusovskih SF
priča (Barol, Orešković-Igrić i Tomašević, Solarević,
Šarčević). Potom primjeri znanstvenofantastične akcijske priče
(Fančović, Satarić). Fantasy zastupaju Benini (s prequelom svojemu
dobro primljenom romanu Svećenica Mjeseca) i Stojanović, i dalje
čvrsto ukorijenjena u slavenskoj mitologiji. Konačno, ostaju priče
koje bismo uvjetno smjestili u kategoriju literarne fantastike
(Becić, Marciuš, Milić, Zmajoki, Farkaš). Teorijski tekstovi, u
ovom broju njih čak četiri, bave se Blade Runnerom (Bertek), djelom
teoretičara Leslieja Fiedlera (Mileta), zapaženom zbirkom priča
Mars Asje Bakić (Šunjić) i kulturalnim interpretacijama izgradnje
svjetova (Polack u prijevodu Milene Benini). Posebno su nam tu dragi
tekstovi o filmu i o domaćoj knjizi, kakvih svakako u Ubiqu imamo
premalo i kakvih bismo voljeli dobivati u što većem broju.
Činjenica je da se težište žanra u komercijalnom smislu
definitivno preselilo u svijet audiovizualnih umjetnosti − filma,
televizije, igara (što god mislili o njima, a ima razloga za
nezadovoljstvo i potrebe da se o tome piše!) − i držimo da bi
Ubiq teorijsko-kritičarski to morao popratiti. Također, s obzirom
na živost spekulativnofikcijske književnosti u nas, smatramo da je
velika šteta što mnogo naslova, sad već čak i autorskih opusa,
prolazi uz malo osvrta ili komentara. Zašto unutar naše tzv. SF
scene skoro da nema ozbiljne valorizacije novih romana i zbirki
priča, ostaje za raspravu, ali htjeli bismo da se ovi reci, kao i
objavljeni članci, shvate kao poziv ili čak bačena rukavica. Bili
bi nam dragi ozbiljni, polemički tekstovi, koji bi konačno
pokrenuli rasprave što nam nedostaju i čiji se izostanak, bojimo
se, pomalo i osjeća.
U
situaciji kakva je, u potpunoj nekomercijalnosti spekulativne fikcije
kod nas (jer u nas je vizualna spekulativna fikcija više eksces nego
novčano primamljiva praksa − gdje je nestao Teleport Zovko?), u
zaglušujućoj šutnji koja vlada oko SF-a i većine ostalih žanrova,
smatramo kako ipak ima nade. Neki dan je onaj dio uredničkog dvojca
koji počinje na Ž promovirao svoje knjige u jednoj zagrebačkoj
knjižnici. Publika su bili učenici šestog razreda osnovne škole.
Za početak, bilo je zanimljivo koliko su bili koncentrirani pri
slušanju jedne priče iz zbirke Tajna Grimiznog mora i jednog
poglavlja iz romana Zagonetka Zmajskih otoka. Tko god je radio s
učenicima, zna što znači zadržati pažnju te dobi kroz pola sata
čitanja. Još ljepše, pokazalo se da ima nekoliko učenica koje su
se primile spisateljskih pokušaja. Za sve one koji sad kolutaju
očima: jedan od najboljih fantasy romana u Hrvata − Čudesna
krljušt − napisala je autorica − Zvjezdana Odobašić − koja
je tada bila možda tek koju godinu starija od ovih
dvanaesto-trinaestogodišnjakinja. Nažalost, bilo je to prije
dvadeset godina. Svejedno, smatram da u takvim pokušajima, ukoliko
ih bude pratila ustrajnost (je li ono Heinlein rekao: završite što
ste započeli?), leži budućnost. Kao što mi se čini da bi bilo
pametno pisati SF ili fantasy prozu namijenjenu mlađim uzrastima,
prenijeti zanos maštanja o drugačijim svjetovima novim naraštajima,
s očekivanjem da iz njih niknu i nova spisateljska imena. Većinu
onih starijih, mozgova opranih od bilo kakvih pokušaja promišljanja
nečeg novog, budućeg, čarobnog, ušančenih u rovove davno
završenih ratova, ionako nećemo preobratiti: od njih se više ne da
puno što očekivati. Na mladima svijet ostaje!
Tomislav
Šakić i Aleksandar Žiljak, svibnja 2016.
Нема коментара:
Постави коментар