недеља, 24. јун 2012.

REČI U VREMENU - Epilog



Koliko god Andarellin posao delovao uzbudljivo onima koji nikad nisu odmakli od prašine sopstvene planete, za nju je bio tek serija beskrajnih repriza, monotonija kojoj ne vidi kraja. Niti je vojnik, ni inžinjer, još manje geolog. Jebeni prevodilac. Osim nje, svega su još tri osobe u vascelom kosmosu sposobne da pročitaju Sergaške hijeroglife. Druge dve su svetlosnim godinama daleko. Iz dana u dan prevodi gomilu za gomilom dosadnih birokratskih formulara. Serge su bile klone zapisivanju svake sitnice. Samo jedna je osoba po slepom birokratskom svetonazoru bila zadrtija od njih - njen nadređeni!

Pati, dosađuje se - ali naređenja izvršava.

Ponekad za trenutak nalazi olakšanje u divljačkim noćnim jurnjavama karucama, ponekad je seks sa slučajnim partnerima maštovitiji nego obično, ali sve je to privremeno, mlitavo, nedovoljno i lišeno svake draži novoga ili zanimljivoga. Umire iznutra. Željna je uzbuđenja koja ne nalazi.

Dokumenta u koje je imala uvid nisu govorili ništa o vremenu ekspanzije. Trgovačke i računovodstvene knjige iz vremena kada su Serge već suvereno vladali planetom. Mnogo pre konačnog istrebljenja.

Sve se menja u trenutku kada u kancelariju zakoračuje omražena debeljuškasta pojava pukovnika Moeglana. Njenog šefa. Tresnu o sto gomilu teško oštećene hartije i mumla.

- Sergaški zapisi pronađeni u ruševinama starosedelaca. Vrlo hitno. Odgovaraš zapovedništvu planete. - izdaje joj naređenje i ne pogledavši je.

- Je, još tajnih armijskih dokumenata o kupusu i kokošima. - sarkastično odgovara.
- Ne šalim se. Po lokalnom vremenu od oslobođenja je proteklo četrdeset i dve godine. Dokumenti su nađeni u podzemnim prostorijama tvrđave iz predsergaškog perioda, a leš autora zapisa nikad nije pronađen. To može značiti da istrebljenje Sergi nije izvedeno do kraja. Prokleti insektoidi ne smeju da vaskrsnu! Moramo otkriti da li je autor ovih tekstova i dalje na ovoj planeti!

Šta joj preostade no da prione na posao?

Već prvi pogled na beleške govori da su te hartije drugačije od svega što je dotad videla. Serge nisu gajile lepu književnost. Svi njihovi zapisi bili su suvoparno beleženje naređenja i isto takvi izveštaji podređenih, brodski dnevnici i magacinske liste. Ovo je prvi put da vidi nešto što liči na intimnu ispovest.

"Zovem se Mantel Ag Letrak i rođen sam u Kergahtenu, seocetu na samoj ivici poznatog sveta. Ako čitaš ove redove, nepoznati prijatelju, treba da znaš da je vreme za mene već odavno izgubilo pravo značenje i da ovu ispovest pišem samo zato da se mome narodu ne izgubi trag.

Ke Therr više nema i odlučio sam da krenem ka severu u potrazi za njenim srodnicima.

No, pre no što se odvažim na riskantni potez, zadao sam sebi rok od tri meseca da zapišem sve o našem bivstvovanju ovde, ali i o onome što pamtim o događajima koji su nas ovde doveli. Sakriću zapis što bolje mogu, sa nadom da će ga jednog dana naći neko ko će znati da ceni moju ispovest. Ke therr je ubijena spašavajući mi život, i nikada to ne mogu zaboraviti. Od kad nje nema usamljenost me razdire i moja odluka je postala konačna.

Možda nikada ne bih zapisao ove redove da nije bilo šokantnog otkrića koje me je navelo da shvatim do čega može dovesti plansko sakrivanje istine. Doduše, mnogo je vode rekama vremena proteklo od tada, ali ako budeš imao strpljenja da do kraja iščitaš moja pisanija, shvatićeš da sam predugo bio zauzet borbom za preživljavanje da bih se dublje posvetio ostavštini.

Želeo bih da sa tobom podelim deo naše istorije, onakve kakvom je pamtim. Skromno spisateljsko umeće pokušaću da nadoknadim iskrenošću i nadam se da nećeš iz ruku ispustiti, zgađen mojom neukošću, jedino što će iza mene ostati.

Nisam siguran čak ni kojim merama da opišem svet, a da to bude razumljivo nekome ko verovatno neće zateći ni jednog jedinog predstavnika mog naroda, barem ne onakvih kakvim ih ja pamtim. Trudiću se da tokom pisanja koristim uporedne opise da bih u što većoj meri izbegao naše nerazumevanje."

Po prvi put, otkada je angažovana na istraživanju Sergaške ekspanzije, Andarell počinje sa zanimanjem da prati poverene joj stranice. Što dalje napreduje, sve manje govori pretpostavljenima o onome što otkriva.

" 70 dana do polaska - Podzemlje - Sneg blokira vratnice i jasno mi je da dugo vremena neću izlaziti na svetlo dana, niti izlagati glavu riziku od neželjenih susreta."

Zapisi su teško oštećeni. Andarell se često služi maštom ne bi li nadoknadila nedostajuće ili nečitke delove.

"54 dana do polaska - Podzemlje - Stanje na vratnicama je nepromenjeno. Vrata su zaglavljena. Zima se odužila. Nema promene, izuzev divljeg hujanja vetra koji me danima izluđuje. Vrata su i dalje blokirana. Čak i ovde, duboko pod zemljom, čuje se neprestano zavijanje i urlikanje bans taranata. Tu su, negde iznad mene. Šunjaju se po napuštenom naselju sa ko zna kojim ciljem. Nadam se da nema nepoznatog puta do mojih odaja. Prestar sam da bih se nosio sa njima. Ali dok sam u životu neću se predati. Nastavljam sa ispovešću."

Svaki zapis datiran je vrlo neobično. Verovatno su ispisani u nekom kratkom periodu pre nekog zacrtanog "polaska". Andarell pomišlja na sever. Armija se drži podalje od negostoljubivih prostranstava o kojima predmet izučavanja govori. Priče i retki izveštaji govore o divljim zverima, naseljima neprijateljski raspoloženih domorodaca i surovoj klimi. Retki su i nepredvidljivih opasnosti prepuni kratki izleti na sever zbog istraživanja rudnih bogatstava. Svako pri zdravoj pameti izbegava angažovanje u tim samoubilačkim misijama. Pod utiskom glasina, zapisi postaju još zanimljiviji.

"48 dana do polaska - Podzemlje - Bans taranti otišli Zima nije. Led. Sneg. Iznad mene zavija i huji. Ovde je sasvim ugodno, ali ne mogu se probiti na površinu. Šta se to događa? Ima li zima kraja? Vrata su blokirana, nema nikakve naznake da će proleće ikada doći. Ostaje mi samo da pišem."

Andarell tajnim kanalima kontaktira regulatorno telo. Odmah odgovaraju pozitivno i traže više podataka.

"19 dana do polaska - Podzemlje - Kroz pukotine na betonu curka voda. Sneg se topi. Nažalost uprkos toj promeni vrata su i dalje blokirana. Više nisam siguran da ću ikada napustiti ovo ukleto mesto."

Moeglan postaje sve nestrpljiviji, očito proganjan od svojih pretpostavljenih. Andarell mu vrlo malo i uopšteno govori o svojim otkrićima. Obećava da će čim dovrši čitanje načiniti detaljan izveštaj. Deluje nepriličnim da sa debelim pukovnikom deli Mantelovu intimu. Ispovest je prosto opseda.

"12 dana do polaska - Podzemlje - Danas sam izašao iz skrovišta. Drevni grad podseća na močvaru, preplavljen otopljenim snegom. Još uvek nije vreme za polazak, što znači da sam dobro procenio vreme. Poslednji repovi zime lagano se povlače i ja privodim kraju ispovest. Sakriću je ovde, u ovome zlehudom privremenom domu, sa nadom da onaj ko je bude pronašao neće biti neprijatelj. Nema još mnogo do prvih toplih dana i uskoro ću krenuti ka jugu."

Najzad, Andarell dolazi do poslednjih šokantnih stranica.

" Vidiš, dragi moj nepoznati prijatelju, od toga dana je mnogo vremena proteklo. Ruke su mi oslabile, hutinski omotač je prepun staračkih naprslina, a leđa teško uspravljam. I ceo moj život posle onoga što sam tada ugledao pretvorio se u jednu predugu agoniju. Jer to otkriće promenilo je sve ono u šta sam dotada verovao. Radilo se o jednom ogromnom Muralu. Slici - ako više voliš taj izraz. Bio je to jednostavan prikaz prastanovnika planete u ambijentu procvata tog drevnog naroda. Bavili su se uobičajenim poslovima koji mi nisu bili nimalo strani. Odeveni u odeću donekle sličnu onoj koju smo i sami nosili, delovalo bi kao da se radi o prikazu moga naroda, samo da nije bilo tog nedostatka udova koji je ometao poređenje. Ali ta slika je u meni probudila jednu strašnu spoznaju. Posmatrajući je shvatio sam budućnost svoga naroda.

Nakon te spoznaje jedno vreme sam se nosio mišlju da sebi oduzmem život. Pomšljao, ali ne i učinio. Nisam imao snage da podignem ruku na sebe. Jednostavno sam bio prevelika kukavica.

Mnogo puta sam požalio što to nisam učinio. Godine koje su prolazile bile su gorke i čemerne. Nikada više nisam izašao na površinu i čitavog svog otadašnjeg neveselog bivstvovanja svetlo dana više nisam ugledao. Lutao sam podzemnim svetom, lovio, istraživao...

Godine su prolazile besmislene sve dok u jednom od pohoda nisam načinio čudesno otkriće. Prateći trag ranjene životinje shvatio sam da jedan od zidova kraj kojih sam često prolazio nije onako kompaktan kako je to izgledalo. Grebanje taloga otkrilo je vrata skrivena nanosima vremena. U prvi mah otvaranje vrata mi nije pošlo za rukom, ali to je samo pojačalo moju znatiželju. Vremena i strpljenja sam imao napretek. Prošle su nedelje upornog čačkanja dok najzad nisam obio bravu, ali ono što se nalazilo iza vrata vredelo je truda! Bila je to ogromna biblioteka drevne rase. Veći deo zapisa bio je uništen dodirom vremena, ali upornost kojom sam pretraživao tu riznicu znanja urodila je pronalaskom solidnog broja sasvim dobro očuvanih knjiga.

Nepoznati moj prijatelju, možeš li zamisliti koliki napor predstavlja otkrivati značenje zapisa na jeziku koji nikada nisi čuo? Koliko volje i vremena da se dokuče misli i znaci naroda toliko nepojamno drugačijeg? Koliko poređenja slika i znakova? Koliko analiza ponavljanja određenih znakova? Poređenja sadržaja knjiga sa natpisima na zidovima podzemnih odaja? Hiljade puta sam odustajao i ponovo započinjao beznadni poduhvat. Pomišljao sam i na to da niko pri zdravoj pameti ne bi započeo sličan poduhvat. Ali – koliko sam ja pri zdravoj pameti? Usamljenost sam nečim morao ispuniti. Kada sam izgubio svaku nadu, spoznaja se rodila sama od sebe.

U jednom čarobnom trenutku sve su se izgubljene godine spojile u trijumf koji se rečima ne da izraziti. Pitaćeš se kako je to moguće, ali na to pitanje nemam odgovora. Jednostavno, u jednom čudesnom otkrovenju nerazumevanje je nestalo. Ja sam čitao stare knjige.

Čitajući sve sam bolnije shvatao užase koje je moj narod počinio. Sve češće sam se prisećao Ke Therr, naše ljubavi i čudnih zvukova koje je ispuštala. Iz noći u noć sam sanjao pad bez kraja i slutio sam da je tamo stena o koju ću udariti. Posle jedne od noćnih mora doneo sam odluku da opišem svoj svet. Svet kojega više nema.

Eto takva je bila moja sudbina : Beskonačni pad ; baš kakav sam doživljavao u snovima. Tlo je jednostavno nestalo ispod nogu i padao sam bez ičega što bi me zaustavilo. Sad, kada sam spreman da krenem, znam da je tamo ispred mene stena o koju ću udariti i da će boleti, boleti, boleti.

Možda, možda...

Možda moj narod još uvek negde postoji.

Možda je još uvek onakav kakvim ga se sećam.

Mogu samo da se nadam da sudbina moje rase nije sudbina drevnog naroda. Dubinu njihove propasti shvatio sam onoga dana kada sam ugledao fresku na devastiranome zidu. Onoga dana kada sam prvi put spoznao izgled drevnog naroda. Kada sam razumeo da je priča o istrebljenju laž. Stara rasa je i dalje postojala i još dugo će je biti na ovome svetu. Najbolje od njega sam dobro upoznao.

Često se prisećam Ke Therr, naše ljubavi i žrtve koju je prinela za mene. Glasova koje je ispuštala. Zvukova koje bih danas možda razumeo.

Jer drevni narod je i dalje jurio ovom planetom. Zvali smo ih khaanoor.

Možda, možda...

Ako moga naroda nema ili više nije onakav kakvim ga se sećam, potražiću Ke Therrine srodnike.

Ponovo ću ispisati istoriju.

Onakvu kakva je trebala da bude. "

***

Tek što iščita i zadnji red u kancelariju zakorači debeljuškasta prilika pukovnika Moeglana.

- Jesi li završila više sa tim škrabotinama? - pita lukavo. Andarell zna da je pukovnik izvrebao odlaganje gomile hartije i njen potpis u rubrici "misija izvršena".

- Jesam. - odgovara prividno ravnodušno.

- I?! - debeli loše skriva nervozu, mada se trudi.

- Ništa naročito. Dnevnik jedne prosečne osobe, izgleda neupletene u ratne sukobe.

- Pa šta piše? - pukovnikova lažna mirnoća sve više popušta.

- Maltene isto što bi pisali vi ili ja da ostanemo poslednji od svoje vrste okruženi neprijateljima.

- Pa dobro, je li taj Serga još uvek živ? - razgorači ovaj oči poput žabca.

- Nije. Odgovorno tvrdim da se ispostava može ukloniti sa planete. - najzad reče Andarell.

- Nadam se da ću dobiti prevod u prihvatljivom roku. - Moeglan se pravi da nije primetio opasku.

- Naravno, ali napuštanje planete mora biti prioritetno. Sudeći po ovim zapisima, na dalekom severu postoje velika naselja domorodaca. Po svemu sudeći, ne veruju mnogo više nama nego Sergima. - uporna je Andarell.

- Ne misliš valjda da ćeš preuzeti komandu nad generalštabom. Niko neće ničim uznemiravati domoroce, oni su nam apsolutno nebitni. Neka se smrzavaju na severu, tamo im je mesto. Planeta je korisna, otkrivene sirovine će početi da se odvoze čim kosmodrom bude dovršen. O dragocenim lokalnim vrstama, pre svega khaanoorima, da i ne govorim. Ono malo primeraka što smo otpremili postigli su neverovatnu popularnost na hipodromima i sportskim borilištima. - smeška se Moeglan.

- Bojim se da će o tome odluku doneti institucija sa višim rangom od generalštaba. Regulatorno telo za održanje ugroženih inteligentnih vrsta su već dobili moj izveštaj. Prve reakcije govore da je sastanak konfederacije u toku. - Andarell se za najvažnije stvari blagovremeno pobrinula.

- Jebeni pacifisti! Oni će izmuljati povlačenje odavde! - pukovnik Moeglan poče da urla i balavi.

- I meni se čini. - odgovori razmišljajući o Sergi koji pokušava da ispravi zlodelo cele jedne vrste. Zatim, zalupivši vratima, ostavi pukovnika da se dernja za njome.

Neke stvari je bolje ne dirati.




Нема коментара: